"Svatko je okružen s 30 tona ruševina": Čija će vizija Gaze pobijediti?

"Gaza 2035."

Ova zapanjujuća razina uništenja otvara hitna pitanja o tome kako i tko bi trebao obnoviti Gazu. Od 2023. godine različiti planovi obnove i druge inicijative pokušavaju zamisliti kako bi Gaza mogla izgledati kada sukob jednom zauvijek završi. No, koja će od tih vizija oblikovati budućnost Gaze?

Plan izraelske vlade „Gaza 2035“, predstavljen 2024. godine, predviđa trofazni program integracije Pojasa Gaze u zonu slobodne trgovine s egipatskom lukom El-Arish i izraelskim gradom Sderotom.

Vizualizacije generirane umjetnom inteligencijom prikazuju futurističke nebodere, solarne farme i postrojenja za desalinizaciju vode na Sinajskom poluotoku. Plan također uključuje pučinske naftne platforme i novi brzi željeznički koridor duž ceste Salah al-Din, glavne prometnice u Gazi koja povezuje Grad Gazu i Rafah.

Pametni gradovi pogonjeni umjetnom inteligencijom i Kushnerova "rivijera"

Američka vlada predložila je sličnu futurističku viziju za Gazu. Njezin plan iz kolovoza 2025., nazvan Gaza Reconstitution, Economic Acceleration and Transformation Trust, prikazuje fazni razvoj modernih, pametnih gradova pogonjenih umjetnom inteligencijom tijekom deset godina. Plan, koji bi Gazu stavio pod američko upravljanje u obliku protektorata, sugerira da je loš urbanistički dizajn u samom središtu „kontinuirane pobune u Gazi“.

Najnoviju verziju ove vizije predstavio je zet Donalda Trumpa, Jared Kushner, na nedavnom Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu.

On je prikazao prezentacije koje Gazu zamišljaju kao „Rivijeru“ Bliskog istoka, s luksuznim obalnim resortima, blistavim tornjevima, stambenim zonama i modernim prometnim čvorištima. Kushner je sugerirao da je „izvedivo“ dovršiti izgradnju „novog“ grada Rafaha u roku od „dvije do tri godine“.

Izvješća navode da su američka i izraelska vizija snažno pod utjecajem ekonomskog plana za Gazu američkog profesora ekonomije Josepha Pelzmana. Taj bi plan, kako je Pelzman rekao u podcastu 2024. godine, uključivao uništavanje Gaze i ponovno započinjanje od nule.

Međunarodni plan Phoenix jedini uključuje doprinos stanovnika

Za razliku od američkih i izraelskih vizija, plan „Phoenix“ za Gazu iz veljače 2025. uključuje doprinos stanovnika Gaze. On stavlja znatno veći naglasak na očuvanje i obnovu postojećih zgrada, kulture i društvene strukture enklave, piše The Conversation.

Plan je razvijen od strane konzorcija međunarodnih stručnjaka zajedno s profesionalcima i akademicima iz Gaze, Zapadne obale i palestinske dijaspore, te predviđa fazu obnove i razvoja koja traje najmanje pet godina.

Drugi planovi iz arapskog svijeta zauzimaju tehničkiji pristup obnovi, ali također predviđaju kratak vremenski okvir. Među njima je i petogodišnji plan tvrtke Al Habtoor Group iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji obećava da će Palestincima dodijeliti 70 % vlasništva u holding-kompaniji koja će upravljati obnovom Gaze.

Izvedivost obnove Gaze

Koliko su, dakle, ove različite vizije izvedive i koliko su uključive za stanovnike Gaze? Obnova gradova nakon rata zahtijeva vrijeme i novac, ali i lokalne resurse. Čak i u Kini, zemlji s obiljem resursa i kvalificirane radne snage, veliki novi gradovi rijetko se dovršavaju u manje od 20 godina.

U Gazi će obnova dodatno biti otežana činjenicom da se ondje sada nalazi 61 milijun tona ruševina, kao i drugi opasni ostaci poput neeksplodiranih ubojnih sredstava i ljudskih posmrtnih ostataka. Sve to mora biti uklonjeno prije početka obnove, a UN procjenjuje da bi samo uklanjanje ruševina moglo potrajati i do 20 godina.

Za usporedbu, poljski glavni grad Varšava doživio je sličnu razinu razaranja tijekom Drugog svjetskog rata, a obnova povijesnog središta trajala je četiri desetljeća. Vremenski okviri obnove predviđeni u svim planovima za Gazu znatno su kraći od toga i, čak i uz suvremene građevinske metode, vjerojatno nisu izvedivi.

"Poticaj" za napuštanje Gaze

Američke i izraelske vizije također ne uključuju Palestince u planiranje budućnosti Gaze, zanemarujući potrebu savjetovanja sa stanovnicima Gaze i lokalnim zajednicama. Zbog toga kritičari tvrde da ti planovi predstavljaju „urbicid“ – uništenje postojećih kultura putem rata i obnove.

Izvješća prema kojima bi stanovnicima Gaze u okviru američkog plana bilo ponuđeno 5.000 američkih dolara da „dobrovoljno“ napuste Gazu, kao i subvencije koje bi pokrivale četiri godine najma izvan Gaze, dodatno su pojačala te zabrinutosti.
Istodobno, američki plan ne predviđa klasični program zemljišne odštete za stanovnike Gaze koji su tijekom rata izgubili domove i poslovne prostore. Umjesto toga, tim bi osobama bili ponuđeni digitalni tokeni u zamjenu za prava na ponovni razvoj njihove zemlje.

Ti bi se tokeni s vremenom mogli zamijeniti za stan u jednom od novih gradova u Gazi. No, plan također predviđa prodaju tokena investitorima kako bi se financirala obnova. Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR), najveća muslimanska organizacija za građanska prava i zagovaranje u SAD-u, tvrdi da bi „masovna krađa“ palestinske zemlje putem ovog sustava tokena predstavljala ratni zločin.

Izostanak demokratskog konsenzusa

S naglaskom na uključivanje zajednice te popravak i obnovu postojećih struktura, plan Phoenix i druge arapske inicijative barem su korak naprijed. No, bez potpuno demokratskog konsenzusa o tome kako obnoviti Gazu, teško je vidjeti kako će se glasovi stanovnika Gaze uistinu čuti.

Koja god vizija na kraju prevlada, povijest pokazuje da je poslijeratna obnova uspješna onda kada uključuje one čiji su životi uništeni. To donekle ironično potvrđuje i američki Marshallov plan, koji je financirao obnovu brojnih europskih gospodarstava i gradova nakon Drugog svjetskog rata te se oslanjao na blisku suradnju s civilnim društvom i lokalnim zajednicama kako bi postigao uspjeh.